<

Gradske zidine

>

Eliptična jezgra grada bila je opasana zidinama koje su se gradile tijekom nekoliko stoljeća. Vrlo su dobro sačuvane na sjevernoj strani na kojoj ima oko stotinjak pravokutnih kula. Zidine se protežu od amfiteatra do gradskih vratiju na sjeveroistoku, kroz koja je cesta vodila prema zaleđu, najprije do Klisa, pa odatle jednim odvojkom prema Andetriju, a drugim u Osinij (Sinj), odnodno na Cetinu u Tilurij i dalje u dubinu Balkanskoga kopna. Najstariji ostaci zidina, valjda iz republikanskoga doba, sagrađenih od velikih kamenih blokova (megalitske zidine kakve su česte u helenističko i rano rimsko doba), nalaze se po sredini grada, a na njihovoj istočnoj strani sačuvana su nešto kasnija stara gradska vrata nazvana Porta Caesarea iz 1. stoljeća poslije Krista. Kad su sagrađene prve fortifikacije nije lako reći; vjerojatno su bile obrana gradu trapezoidna oblika u kojem je zimu 118.-119. godine proveo s vojskom rimski konzul Cecilije Metel kad je ratovao u ovim krajevima protiv Ilira. U doba Augustova mira, poslije pokoravanja Delmata i ostalih ilirskih naroda, Salona se počinje širiti pa izlazi iz stare, prve gradske jezgre, na zapad i na istok. Tom su prilikom ona istočna, monumentalna gradska vrata ostala u samoj gradskoj jezgri izgubivši prvobitnu namjenu, slično kao vrata koja su bila na suprotnoj, zapadnoj strani od kojih se ništa nije sačuvalo. Na istočnima je u 4. stoljeću bio ugrađen ukrasni zaglavni kamen s prikazom božice Tyche.

Grad se širio neplanski, popunjujući slobodne površine sjeverno i južno od ceste koja je kao i rijeka Salon, prolazeći istočnim dijelom grada uvjetovala urbanu topografiju i gradnju javnih i privatnih zgrada. Ti dijelovi u prvo vrijeme nisu bili ograđeni zidinama sve do doba Marka Aurelija i opasnosti koja je carstvu zaprijetila prodorom Markomana i Kvada.

Zaštitu gradu u prvo je vrijeme, a po svoj prilici i dugo poslije, pojačavala i prirodna konfiguracija tla koje se s proplanaka Kozjaka postupno spušta prema moru, tvoreći nekoliko brežuljaka i udolina koje su olakšavale obranu. Nanosi zemlje s brda tijekom stoljeća na mnogim su mjestima izravnali razinu tla s visinom zidina koje se danas koriste kao šetnica po gradskome perimetru.

Tako je bilo i na predjelu južno od Manastirina, što se i danas primjećuje kad se od Tusculuma alejom čempresa spušta prema jugu i ugleda dijelom otkopane zidine s pravokutnim i peterokutnim kulama. Ove su, vjeruje se, dograđene u 6. stoljeću kad se u ovim krajevima vodio rat između Istočnih Gota i carske vojske. Tom je prilikom carev general Konstantinijan, osvojivši Salonu, popravljao i učvršćivao utvrđenja bojeći se napada gotske vojske koja se bila povukla u zaleđe, prema Burnumu, Aseriji (Benkovcu) Scardoni i Skradinu.

One prvobitne, starije, koje su štitile istočni dio grada sagrađene su velikim dijelom oko 170. godine što je dokazano natpisima uklesanim u kamenu ploču i uzidanima na vanjskoj, sjevernoj strani zidina pokraj Porta Andetria. Ta dva cjelovita i vrijedna natpisa kažu da je jedna kohorta Delmata (cohors secunda Delmatarum) pod zapovjedništvom tribuna Granija Fortunata sagradila 800 stopa, a odjeli II. i III. legije pod nadzorom centuriona (satnika) Publija Elija Amintijana 200 stopa gradskih zidina i nekoliko kula na sjevernoj strani grada. Na jednom je, pak, izgubljenome natpisu pisalo da je u to isto doba prva kohorta Delmata podigla 800 stopa zida i jednu kulu. To bi preračunato iznosilo oko 430 m.

I zapadni dio grada, Dyggveova Urbs occidentalis vjerojatno je u to doba ograđena zidinama u koje je bio uklopljen amfiteatar.

Salona je tako dobila približno eliptičan lik s osima od oko 1600 i 700 m, a s površinom od oko 500 hektara. Poslije toga tijekom 3. i 4. stoljeća obrana gradu nije nametala osobitih briga jer bitnih opasnosti nije bilo. Čini se da su u doba cara Teodosija I. (379.-395.) izvedeni neki opsežniji radovi, dok su pouzdano izvedeni oni upravo spomenuti iz doba bizantsko-gotskih ratova.

Unutar te elipse nalazi se pretežni dio salonitanskih spomenika, izvan nje su bila poganska i kršćanska groblja, ova potonja s velikim grobišnim crkvama. Dakako, na prostranom području rimske parcelacije čitavoga područja (centurijacija kolonije), na zapad i na istok, prema Trogiru, današnjem Splitu, odnosno Stobreču, bilo je stambenih i gospodarskih zgrada, groblja, gospodarskih uređaja itd., a o njima svjedoče nalazi koji izbijaju na vidjelo prilikom gotovo svakog današnjega graditeljskog zahvata.

Web stranica koristi kolačiće

Ova web-stranica koristi kolačiće. Kolačiće upotrebljavamo kako bismo personalizirali sadržaj i oglase, omogućili značajke društvenih medija i analizirali promet. Isto tako, podatke o vašoj upotrebi naše web-lokacije dijelimo s partnerima za društvene medije, oglašavanje i analizu, a oni ih mogu kombinirati s drugim podacima koje ste im pružili ili koje su prikupili dok ste upotrebljavali njihove usluge.

Kolačići su male tekstne datoteke kojima se koriste internetske stranice kako bi unaprijedile korisničko iskustvo.

Zakon dopušta spremanje kolačića na vaš uređaj ako je izričito potreban za rad stranice. Za sve ostale vrste kolačića potrebno nam je vaše dopuštenje.

Ove stranice koriste različite vrste kolačića. Neke kolačiće postavljaju usluge trećih strana koje se prikazuju na našim stranicama.

Više o politici privatnosti pročitajte ovdje