Velika su vrata bila na istočnim zidinama prvobitnoga grada, tzv. Dyggveove urbs vetus. Istraživao ih je najprije F. Carrara 1846. godine, a F. Bulić ih je 1906. godine u cijelosti otkopao. Nad vratima je naknadno sagrađen vodovod za južnije dijelove grada. Vrata su zbog svoje monumentalnosti nazvana slikovitim imenom Porta Caesarea.

I vrata i zidine oko njih pokazuju očevidnu starost. Heinz Kehler pretpostavlja da su mogla biti sagrađena početkom 1. stoljeća poslije Krista odnosno posljednjih godina vladanja cara Augusta (umro 14. godine). Tada je, za namjesnika P. K. Dolabelle otpočela gradnja mnogih glavnih cesta, od kojih su neke počinjale upravo u Saloni, a vodile su, uz ostalo, i u delmatsko zaleđe. Gradila ih je vojska, o čemu ima mnogo podataka zabilježenih u natpisima uklesanim u kamene spomenike i duhovita opaska uglednoga Bulića. On je, naime, jednom zgodom napisao: "Nisu vojnici plandovali u svojim taborima kao što dandanas čine po šatorima cijele Europe, a samo se oružjem bave da se sprave na pokolj čovječanstva."

Jedna je od tih salonitanskih cesta smjerala na zapad, druga na istok izlazeći iz prvoga grada upravo kroz ova vrata. Kad se istočni dio grada proširio, pokraj vratiju sagrađen je veliki stambeni sklop koji je istraživan 1969. - 1971. godine (N. Cambi i pisac ovih readaka). Još sjevernije od ovoga, u 4. stoljeću, nastao kršćanski biskupski centar, koji je već gotovo stotinu godina zanimljiva tema za istraživače salonitanskih spomenika.